Trnje

rkt župa krista kralja

 

gallery/zupa7

 

Samostan Blažene Ozane Kotorske

 

Dominikanke su 1937. godine počele graditi svoj samostan na darovanom zemljištu u Trnju, a 1938. uselile u njega. Sestre su već na više mjesta djelovale u Zagrebu, ali nisu imale vlastite kuće, a željele su stvoriti prikladnije uvjete za dječji vrtić nego što su bili u Paromlinskoj ulici gdje su sestre radile s djecom. U Trnju je samostanska kapela ujedno bila i župna crkva. Nacrt i izgled samostana uklapao se u nacrt crkve Krista Kralja kojega je izradio naš veliki kipar Ivan Meštrović, a koji još nije u potpunosti ostvaren.

Samostan u Trnju bio je, a i danas je, žarište mnogih apostolskih djelatnosti sestara. Sestre su uključene u župnu katehezu i crkveno pjevanje, njeguju starice u domu pod okriljem samostana. U vrijeme domovinskog rata sestre su u samostanu imale Caritas te pomagale prognanicima nabavljajući i dijeleći potrebno za život. 

Osobito je razvijen i plodonosan odgojni rad s djecom u dječjem vrtiću. Sestre imaju sve dobne skupine, stručno osoblje, a kvalitetnim radom stvaraju radosno ozračje u kojem djeca rado borave. 

Sestre su uključene u rad na Institutu za crkvenu glazbu, KBF u Zagrebu, na Filozofsko teološkom fakultetu Družbe Isusove, na Radio Mariji, kao zdravstvene djelatnice u KBC Rebro, vode nekoliko kruničarskih društava.


Kruge 44A
10 000 Zagreb
tel: 01/6129-200
fax: 01/6157-830

Izvor: http://www.dominikanke.org/

 

 

Rođena u brdima iznad staroga grada Kotora, na krštenju dobila ime Katarina (iz plemena Kosić), živjela je kao pastirica uzorno odgajana od svoje pobožne majke. Molila je roditelje da je puste u Kotor, da bi mogla biti bolja Božja službenica živeći blizu Bogu posvećene katedrale sv. Tripuna i drugih crkava. Majka joj je udovoljila želji tek nakon očeve smrti. U Kotoru je pristupila prvoj sv. ispovijedi i pričesti. Radila je kao kućna pomoćnica u poznatoj obitelji Buća. Bila je uzorna djevojka i u slobodno vrijeme naučila čitati i pisati. Osim materinjskog jezika čitala je i na latinskom i na talijanskom duhovne knjige, a osobito Sveto Pismo. Kad je na Veliki petak 1513. u katedrali sv. Tripuna sudjelovala na sv. obredima i slušala zanosnu propovijed, odlučila se potpuno posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima.

Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu Sv. Bartola, a onda je 25. siječnja 1515. postala dominikanska trećoredica, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. g. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebivalište, preselila se 1521. g. uz crkvu Sv. Pavla te tu počinje vrlo strogi pokornički način života. U maloj sobici provela je 44 godine u molitvi i pokori i doživjela mistično sjedinjenje s Kristom.

Osjećajući da se približava kraj njezina života, zamolila je da je prenesu u crkvu Sv. Pavla i tu je primila svete sakramente od svoga ispovjednika fra Tome Basca, dominikanca. Zaželjela je da joj čitaju opis Kristove muke iz Ivanova evanđelja. Sveto je predala svoju dušu Bogu u 72. godini života, nakon 52 godine uzornoga pokorničkog života.

Tijelo joj je neraspadnuto bilo u crkvi Sv. Pavla do 1807. kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište, pa je preneseno u crkvu Sv. Marije.

Narod ju je štovao kao sveticu i utjecao joj se u svojim potrebama. Postupak za proglašenje blaženom započeo je u Kotoru 1905. i sretno završen u Rimu, pa je 1927. g. papa Pio XI. odobrio njezino štovanje.

U svojoj sobici stalno je živjela u Božjoj prisutnosti. Inače je bila vješta vezilja. I danas se u kotorskoj katedrali čuva tjelesnik (korporal), koji je ona izvezla. Radila je za mnoge gospođe u Kotoru i okolici i sve što je dobivala za svoj rad dijelila je siromasima.

Njezinim nastojanjem djevojke koje su stupile u dominikanske trećoredice počele su živjeti zajedničkim životom u samostanu sv. Pavla, koji su im predali braća dominikanci. Samostan su dokinule francuske vlasti u početku XIX. stoljeća

Posebno je štovala Kristovu muku i o njoj uvijek razmišljala. Stalno je molila i žrtvovala se za duše u čistilištu. Primala je sv. Pričest tri puta tjedno, što je za ono doba bilo prečesto. U postu i u drugim pokorničkim djelima provodila je svoje dane.

Kotorani su svoju veliku sugrađanku nazivali "trubljom Duha Svetoga" i "učiteljicom mistike". I pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili su joj po savjete. Posebno se zalagala za mir u gradu i to među posvađanim velikaškim obiteljima, pučanima i vlastelom kao i među pojedinim građanima. Zato je nazvaše "djevicom miriteljicom" i "anđelom mira".

Uvijek je rado primala svoje seljane i poticala ih na pravi kršćanski život, pa je mnogi smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.

Uz sv. Tripuna građani Kotora je štuju kao svoju zaštitnicu, jer je za vrijeme potresa, kuge i drugih nepogoda spašavala grad, a posebno kad je Hajrudin Barbarosa, turski admiral, 9. kolovoza 1539. g. osvojio Herceg Novi i sa svojom mornaricom napao Kotor. Ona je hrabrila građane da se junački bore i da grad neće pasti u neprijateljske ruke. Nakon više dana opsade tursko brodovlje se moralo povući neobavljena posla. O toj pobjedi svjedoči i danas natpis nad gradskim vratima, pisan latinskim jezikom.

 

Izvor: http://www.zg-nadbiskupija.hr

gallery/ozana-001

Bl. Ozana Kotorska

dominikanka, djevica

(Relezi, 25. XI. 1493. - Kotor, 27. IV. 1565.)